Janko Veselinović: Zakon o radu, koji je predložila vlada Aleksandra Vučića, dodatno pogoršao položaj radnika, a pre svega je povećana nesigurnost za radno mesto
Obeležavanje Dana dostojanstvenog rada u Srbiji deluje kao parodija. Životni standard je među najnižima u Evropi, političke elite su ekstremno korumpirane, stepen obrazovanja i stručnost su drastično niski. Pre dostojanstvenog rada, pravo na dostojanstven život lišen je značenja i kriterijuma. Ipak, u ime radnika o čijem dostojanstvu je reč, govorili su 7. oktobra sindikalni lideri. Dugogodišnji zastupnici miliona radnika lišenih dostojanstvenog života. Tako uporni borci bez rezultata, bez iole značajnijeg pomaka i dostignuća u poslu koji toliko dugo i uporno obavljaju. Iz naučnog ugla za Radnik o dostojanstvu rada govori sociolog Srećko Mihailović.
– O kakvom dostojanstvu rada mogu da pomišljaju oni koji rade „na crno“, oni koji su nezaposleni, oni kojima otpuštanje visi nad glavom? Ovim velikim grupama grupama radnika (procenjujem da ih ima oko dva miliona) bliski su oni koji rade, a odavno nisu dobili platu, oni koji neredovno primaju zarade, oni kojima gazde ne uplaćuju zdravstveno i socijalno, oni koji primaju platu od koje oni i njihove porodice jedva preživljavaju… Tu su i penzioneri koji od svojih penzija mogu samo da životare… Nismo za džabe po indeksu bede na osmom mestu na listi 108 zemalja (doduše napredujemo, prošle godine smo bili na šestom mestu), mišljenja je Srećko Mihajlović.
Dan dostojanstvenog rada, srpski radnici su, prema rečima Mihajlovića, dočekali sa zamrznutom zaradom od jednog evra po radnom času, sa ponižavajućom cenom rada koja je niža od egzistencijalnog minimuma.
– Time je omogućeno da se radnici drže na minimalcu, pa nema govora o bilo kakvom dostojanstvenom radu srpskog radnika. Gde smo sada, pokazuje prosečna plata od 370 evra koja je među najnižim u regionu, niža čak i od Bosne i Hercegovine gde je 430 evra, zaključuje sociolog Srećko Mihajlović.
– Šta su to zapravo sindikati u Srbiji? Mislim na dva “velika” sindikata. Postoje članovi sindikata koji plaćaju članarinu, odnosno radnici i postoje sindikalne vođe koje se bore za svoje privilegije, ocenjuje za Radnik Janko Veselinović, stručnjak za privredno pravo i lider Pokreta za preokret i narodni poslanik u Skupštini Srbije.
– Sindikalne vođe ne smeju da se suprotstave ni državi ni poslodavcima, jer ih ovi uglavnom drže u šaci. Po mnogim pitanjima. A i što bi oni štitili položaj radnika kada je njima dobro. Oni su nešto poput naše vlade. I dobro se slažu sa vladom. Da li su se te sindikalne vođe bunile kada su otpuštane trudnice, premeštane službenice, kada nisu prepoznale ministra, šikanirani radnici? Zalažem se da se napravi revizija sindikalne reprezentativnosti, da se izvrši ponovna registracija sindikata. Izuzeću ovde pojedine “nevladine” sindikate i pojedine granske sindikate, koji jedini pokušavaju da stanu u zaštitu radnika, ali kojima država na svaki način gleda da saplete noge, ocenjuje Veselinović
– Republika Srbija je jedina zemlja u Evropi koja ne beleži nikakav značajan rast proizvodnje iako je svet izašao iz recesije. Tako da poređenja nisu jednostavna, napominje sagovornik Radnika. Poseban je problem to, prema rečima Veselinovića, što se od 115 dinara, koliko “vredi” rad radnika u Srbiji, ne može živeti, što znači da je njihova kupovna moć ispod svakog nivoa dostojanstva.
– Ponekad smo slušali priče o tome da radnici na Istoku rade za šaku pirinča. Našem radniku, koji nema nikakve kreditne obaveze, a takvih je malo, kada poplaća komunalije, poreze, uskoro i TV pretplatu, ne ostaje ni za zrno. Drugo, naši radnici boga mole da se ne razbole, jer ako se razbole, neće moći da se leče. Kvalitetna zdravstvena usluga je dostupna samo onima sa dubokim džepom, a takvih među radnicima nema. Mnogi rade iako su bolesni, jer im je plata manja kada su na bolovanju. Treće, na poslu su mnogi izloženi neljudskim uslovima. O prekovremenom radu, neuslovnim prostorijama bez grejanja, radom subotom, nedeljom i praznikom da i ne govorimo. Megamarketi nameću trgovcima da rade i danju i noću. Radnici u matičnim kompanijama u tim trgovačkim lancima nedeljom ne rade, a subotom rade samo pre podne. Slično je i u drugim oblastima. Posebno je nehuman odnos i položaj trudnica, odnosno majki koje bi želele imati decu. To je vrlo često negativna karakteristika u biografiji. Zakon o radu, koji je predložila vlada Aleksandra Vučića, dodatno je pogoršao položaj radnika, a pre svega je povećana nesigurnost za radno mesto. I one odredbe koje su trebale da idu u korist radnicima se ne primenjuju. Među radnicima u kompanijama vlada strah da ih ujutru na poslu za mašinom ili na radnom stolu ne sačeka radna knjižica. I zato se naši radnici više razboljevaju i psihički i fizički, ističe Janko Veselinović.
Radnici na lizing, prekobrojni u strahu
Predajem privredno pravo i deo mojih naučnih radova vezan je za lizing. Nikada u teoriji nisam sreo termin “lizing radnika”. Predmeti lizinga su trajna i potrošna dobra. Naši novi kapitalisti poznaju i termin “radnik na lizing”. I tako je jedna moćna kompanija u Srbiji pre četiri meseca otpustila 250 radnika, među njima je njih preko 100 bilo iz kategorije samohranih roditelja, invalida rada ili trudnica, a umesto njih angažovala je oko 100 radnika na lizing. Radnicima pred otkazom je zabranjen štrajk i zaprećeno da ukoliko ga organizuju, neće dobiti otpremnine. Te otpremnine su ispod nivoa kolektivnog ugovora i ne omogućavaju im bilo kakvu socijalnu sigurnost. Vrlo je jasno da tu nema ni reči o dostojanstvu. I još nešto. Mediji ne smeju da pišu o tom i takvim slučajevima jer ta kompanija zakupljuje oglasni prostor u njihovim medijima. To sve uz amanet ove “socijalno odgovorne vlade”, naglašava Janko Veselinović.
Tekst preuzet sa sajta www.radnik.rs